IVAN ARALICA O THOMPSONU!

Mesić kao predsjednik jest bio pokrovitelj toga mentaliteta, ali valja reći da je u dijelu lijeve inteligencije imao dosta podupiratelja. Posebno kad se umiješao u estradu i, među ostalima, dohvatio Marka Perkovića Thompsona, tobože, zbog njegove uporabe pokliča Za dom spremni i pojave ustaških kapa na glavama pojedinaca u publici koja je prisustvovala njegovim koncertima, a, doista, zbog slavljenja Boga, naroda i obitelji u Markovim pjesmama. Napadi i Mesića i sklonih mu intelektualaca, odreda komunista presaladumljenih u liberale, naveli su Ivu Banca, pravog liberala, da se suprotstavi progonu pjevača s argumentima da takvu vrstu progona pravi liberalizam ne dopušta, da je takvih pjevača u demokratskom svijetu mnogo i nitko ih ne progoni, da se on, ni bilo tko drugi, s onim što Thompson pjeva ne mora slagati, ali ga se za to nema pravo progoniti i da, najzad, u Thompsonovim pjesmama nema otvorenog zagovaranja fašizma i nacizma ni onda kad se tamo susretnemo s pokličem Za dom spremni.
U vezi ovih napada na Perkovića zbog uporabe pokliča Za dom spremni i Bančeve obrane pjevačevih prava, prije nego prijeđem na prilog što ga intelektualci slijeva daju Mesićevu komunističkom mentalitetu, htio bih nešto više reći o tom pokliču, koji je imao nesreću da postane stranački pozdrav.
Za mene je bila dovoljna lustracija kad je ustaški pozdrav Za Poglavnika i dom spremni reduciran na Za dom spremni i na taj način bojni poklič vraćen u svoje prvobitno stanje, u kakvom ga je Poglavnik našao prije nego će ga po sebi preoblikovati i upotrijebiti. Slično kao s kunom! Dopuštam da i u lustriranom Za dom spremni, kao i u kuni onaj koji je patio pod knutom tih pozdrava i vlasti koja je kunu imala za novac, čuje neprijatan prizvuk, pa za njegov senzibilitet čovjek mora imati razumijevanje. Ali, koliko god ga razumijevao, ne može dopustiti da nam jezik ostane bez pokliča koji u sebi od davnina na adekvatan način sublimira patriotizam. To svaki narod i svaki jezik imaju!
U vrijeme kad se vodila rasprava da li naš novac zvati kuna ili kruna, razmišljalo se i o tomu što činiti s pozdravom i zaključilo da čak ni njegov lustrirani oblik Za dom spremni, zbog silnih asocijativnih naboja koji se vežu uz Poglavnikovu preinaku, ne bi za nacionalnu pomirbu bio dobar. Zato se išlo na zamjenu! Smisao je pokliča Za dom spremni sačuvan, a izričaj je toga bio Domovini vjeran. Ta se zamjena izgubila u vojsci i danas se može čuti samo na prisezi novaka. Kroz ovih deset godina nisam nikada čuo Mesića da bi kao zapovjednik vojske pozdravio pozdravom Domovini vjeran, ni one koji ga podržavaju da bi predložili neka se Za dom spremni u svečanim trenucima, i koncerti su to, izgovara izrijekom preinake Domovini vjeran. Nije to stoga što bi oni na tu otvorenu mogućnost zaboravili, već zato što kao mentalni komunisti drže da u pozdravu nacije i patriotizma ne smije biti. A od patriotskog bojnog pokliča dobivaju grčeve u želucu!
A sad o prilogu što ga neki lijevi intelektualci daju Mesiću da nastavi s njegom komunističkog mentaliteta. Intelektualci! Ako se tako i predstavljaju, jesu li oni, po onomu što čine, u svim slučajevima spojivi s intelektom?
Jednom sam, u jeku Mesićevih šikana Thompsona, kao prilog državne televizije tim šikanama, gledao emisiju Otvoreno, u kojoj su četiri sugovornika, sva četiri Mesićeva apologeta, odgovarali, pod palicom blagoglagoljivog voditelja Bage, na pitanje ima li na Thompsonovim koncertima, u raspoloženju publike, u glazbi, u riječima pjesama ili u čemu drugomu znakova obnove fašističkog ustašluka. Svi su se složili da toga tamo ima, u mladoj publici koja doživljava nacionalnu ekstazu i ne znajući kamo je ta ekstaza vodi, u dvojici-trojici iz publike pod ustaškim kapama, u komentarima kojima pjevač običava popratiti pojedine pjesme, ali da toga nema ni u glazbi ni u riječima pjesama, gdje se, doista susreće samo Bog, dom, obitelj i narod.
Na to je, da su riječi pjesama čiste od natruha fašizma i nacizma, jedan od sugovornika – koga ne želim imenovati, jer ga poštujem i jer imam razumijevanje prema njegovim opterećenjima ustaštvom, iako ne odobravam što nas svojim opterećenjima i suviše opterećuje – kazao:
„Stanite! Nije to s tim riječima tako kao što se misli da jest. Ja sam si dao truda i dobro sam pročitao te njegove pjesme. Tamo je ustaštva koliko želite. Evo, na primjer, jedna mu pjesma nosi naslov Ljutu travu na ljutu ranu. Pa znate li vi da su to riječi kojima je Pavelić opravdavao svoje zločinačke poduhvate!“
„Nemojte ulaziti u lingvističku analizu!“ prekinuo ga je blagoglagoljivi voditelj, jer je vidio kamo ta lingvistička analiza vodi.
Da se u svakom izričaju, svakoj frazi, pa i u mnogim riječima koje je Pavelić opetovano izgovarao vidi ustaštvo! Gdje bi nas ta redukcija dovela? Da se odreknemo dijela hrvatskog jezika kako bi jezik pročistili od ustaštva!
Upravo je u tomu poanta ove priče i razlog zašto sam je ispričao! Da se u svakoj riječi koju su ustaše upotrebljavale ne može vidjeti ustaštvo, jer su te riječi postojale i prije ustaša. Kao što je postojala prije ustaša i narodna poslovica Da se ljuta trava stavlja na ljutu ranu, u smislu da poduzeta mjera odgovara izazovu koji ju je uzrokovao. Ja čak znam i ime trave koja je predložak toj poslovici. Zvala se bijeli sljez! I nije ju bilo lako pronaći, a kad bi je pronašli, generacijama se pamtilo gdje samonikla raste. I, zlu ne trebalo, njenim su se korijenom liječile teške ubodne rane!